16.09.2007., nedjelja
- 17:59 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Uskoro nastavak romana!
Uskoro ću se ponovno prihvatiti ovog bloga pa nastavak romana možete očekivati sredinom tjedna.
|
- 17:59 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
12.03.2007., ponedjeljak
1. poglavlje - 5. dio
Htio sam je pitat' jel’ me još voli, čisto iz fore, ali onda je u dućan ušla moja majka.
- Koji kurac ti ovdje radiš? – pitam. Majka me pogleda pogledom majke koja gleda sina koji psuje. Htjela mi je opaliti pljusku, ali je onda skužila Helenu.
- Koji kurac ti ovdje radiš? – pita.
- Radim – odgovori Helena.
- Šta ste opet zajedno?
- Nismo, ne – kažem.
- Onda dobro – kaže moja majka. Pozdravim se s Helenom i izađemo. Nikad se one dvije nisu podnosile, a majka je stalno govorila kako bi joj željela zavrnut' vratom, pa sam požurio iz trgovine. Na putu do stana majka mi priča kako je bila u stanu, pa je otišla do gazde, pa provjerila u kafiću, i onda joj je konobarica rekla kako me je vidjela da ulazim u trgovinu. Hodam ulicom s mamom, uvjerava me da se Helena udebljala. Ulazimo u stan. S vrata počinje primjećivati neobrisanu prašinu, višak suđa i neispeglanu odjeću. Rastvara zastore, pravi plan i dok priča vadi sredstvo za čišćenje. Ona obožava čistit. To je čudo jedno. Ja sjedam za stol i gledam je kako čisti i ona jednostavno uživa. Priča mi tako i o ocu i kako je opet našao neku novu ljubavnicu. Neka bar on ševi, šta sad. Izgleda da ta nova ljubavnica ima velike sise što je za moju mamu odmah znak da je kurva, pa se kao brine za njegovo slabo srce. Onda je primjetila kako je pomalo sažaljivo gledam pa mi priča kako su je par puta zaustavljali muškarci na ulici i nudili svoje brojeve da im se javi, i kako joj mnogi susjedi kažu kako odlično izgleda. Pita me da li se vidi da je smršavila, ja odgovaram da se ne vidi. Malo šuti, pa nastavlja o tome kako ona može biti s bilo kojim muškarcem, ali to ne želi. Prošlo ju je to, za razliku od mog oca koji ševi sve u šesnaest. Dobar je taj moj stari, da sam bar na njega. Inače, bili su 14 godina u braku. Majka je taman počela misliti da nema šanse da je stari ostavi jer se ipak dobro poznaju, polako se zapuštala, debljala, a stari je taman dobio novi posao. Postao je poslovođa jedne male agencije i sve su cure polako počele padati na njega. Kad je imao prvu aferu, mama je odlučila to ne vidjet'. Bacila je košulju sa crvenim ružem u pranje. Ali, sljedeći mjesec kad ga je zatekla u gradu kako se grli u jednom restoranu s nekom polubalavicom, bilo je previše. Shvatila je da on kao da želi da ga ostavi, pa je to i napravila. Još ga tu i tamo pozove na ručak, obično kad i mene. Često me koristi kao izgovor. Onda napravi novu frizuru, spremi njegovo najdraže jelo i kao da ga želi ponovno zavesti. No, on se ne da. Ima mlađe cure, zašto i bi. Majka upravo završava s pranjem poda, sve se blista. Sjedne nasuprot mene za stol, pogleda me važno i pita:
E, TU JE VAŠ RED:
1. "Imaš mi posudit šta love, išla bih na plastičnu operaciju?"
2. "Ovako više ne možeš živjet’, preseli se k meni?"
3. "Vidjela sam Zloju u gradu, kaže da ga ne želiš više vidjet’. Zašto?"
4. "Imaš 30 kuna, ja sam ostala bez posla?"
5. "Trudna sam."
IZABERITE! IMATE FORE DO KRAJA TJEDNA!
|
- 23:18 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
11.03.2007., nedjelja
Odabrali ste: 3. moja majka.
- 18:19 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
08.03.2007., četvrtak
Sretan dan žena!
Sretno! Svim ženama sve najbolje!!! Da van nema, trebalo bi vas izmisliti:)
|
- 20:06 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
06.03.2007., utorak
1. poglavlje - 4. dio
Ulazim, a kad ono prodavačica Helena, moja bivša. Gledam je nekoliko trenutaka, gleda i ona mene. Iznenađena je, spušta pogled, rukom prođe po kosi. Nema nikoga u dućanu. Sama je.
- Šta radiš tu? – pitam
- Kaj si slijep? Radim.
- Od kad?
- Kaj te briga?
- Samo pitam. – kažem pomirljivo. Uvijek se voljela svađat, uvijek.
- 2 tjedna – kaže nakon par trenutaka tišine. Potom me promotri od glave do pete.
- Smeta ti?
- Ne, zašto?
- Pa, u tvom je kvartu.
- Ma, ne smeta. Šta bi mi smetalo, nisam nikad tu ni ušo. Do sad.
- Koja ironija, a? – kaže. Nasloni se na pult, mogu joj dobro vidjeti sise. Zavodi me, znam je.
- Pa, dobro…
- Što? – pita.
- Ništa, drago mi te vidjet'. Idem.
- Ne, čekaj, ne moraš. Sjedni, kako si?
- Ma, malo sam bolestan u zadnje vrijeme. Gripa.
- Aha… - kaže nezainteresirano. Promatra me ponovno pogledom, zavodljivo. Sigurno joj falim. Gledam te njene sise, tako me napale.
- Nisam s nikim, ako te to zanima… - kaže.
- Ne zanima. – kažem. I shvatim da me zaista ne zanima. Ona je pomalo razočarana. Ne znam što bi htjela. Možda me još uvijek voli, bez obzira što me varala s polovicom frendova. Možda varanje nema veze s ljubavlju. Htio sam je pitat jel’ me još voli, čisto iz fore, ali onda je u dućan ušo/la…
E, TU JE VAŠ RED, DAKLE UŠO/LA
1. Konobarica
2. Zlojo
3. Moja majka
4. Moj gazda
5. Mirna, njena frendica
6. Tin, naš frend
Imate 2 dana za komentare i prijedloge! Hvala!
|
- 00:27 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
IZVJEŠTAJ BR. 1
Početak rada na romanu: 27.02.07
Napisano: 3. dio 1. poglavlja
Napisano znakova: 4 900
|
- 00:09 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
05.03.2007., ponedjeljak
ODABRALI STE: 2. Helena, moja bivša
- 23:48 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Roman - napisano do sada
Bi li umro da skočim sa šestog kata? To me oduvijek zanimalo. Ja, naime, živim na šestom katu. Već dvije godine. Nije loše. Ma, ja imam te neke svoje povremene paranoje. Evo, danas je ta. Bi li umro? Bi li uopće imao hrabrosti skočiti? Što bi se dogodilo u slučaju požara u stanu, a kroz vrata ne mogu? Gledam s prozora tu udubinu dugu 6 katova i pitam se to. Nekako mi se čini da bi izgorio. Ja sam kukavica, bojim se visine. Dakle, izgorio bih. Zgodan kraj jednog života. To bi i jedino bilo zgodno u mom životu. Živim, recimo to tako, dosadno. Ujutro se ustanem kasno, imam tu neku gripu koju vučem već par mjeseci, svi me uvjeravaju da to nije to. Ponekad i zakašljem. Čudno je i meni, ali tako se osjećam. Nakon toga pišem za časopis, loše me plaćaju, pička im materina. Nakon toga odem do kafića. Popijem kavu. Dobra im je kava, a i konobarica. Ne bi je jebo, bolestan sam. Nakon svega toga bi otišao doma. Eventualno neki sastanak, ali sada ne. Ne u posljednje vrijeme. Moram se odmarati, moram ozdraviti. I onda tako promatram stan. Taj moj stan na šestom katu. Stvarno nije loš. Što ga dulje promatram kužim da je stvarno OK, u početku nisam bio zadovoljan. I Gazda je OK. Ne gnjavi. To je rijetkost. Ja znam. Živio sam svakako. Ima puno kutova taj moj stan. Nisam ih sve primjećivao dok se nisam razbolio. Čudno je to. Otišao sam u kuhinju, nema ništa u frižideru, trebao sam otići u dućan, zaboravio. Sjedam za stol, jedem mrvice sa stola. Naručit ću nešto, kasnije. Popijem čašu vode i odjednom se sjetim. Pa, da… To je ono što trebam učiniti. Upravo to. Pa, da. Trebam priznati konobarici da bi je jebo. Možda mi to promjeni život. Konobarica nije baš nešto lijepa. Neće mi biti problem to učiniti. Nisam dugo, jel, jebo. Bilo bi vrijeme, možda me to ozdravi. Zadnji put sam se jebo s Helenom. Bili smo u vezi godinu i pol. Dva puta sam je ulovio u varanju. Oprostio sam joj, što ću. Onda sam je jednog lipanjskog jutra ostavio. Trebali sam ići na ljetovanje. I ona sa mnom, ali nije radila i nije imala novaca. Sporazumjevalo se da ću joj ja platiti put, ja sam radio u knjižari. To bi me došlo cijelu moju plaću. Dugo me mučilo to. Mislio sam da sam sebičan i onda sam shvatio da zapravo jesam, ali da je i ne volim. Ostavio sam je i uputio se na ljetovanje. U tim pijanim lipanjskim noćima skužio sam da je bila s većinom mojih frendova. Kurva. Ja nisam varao. Rijetko se ševim.
Ta moja konobarica ima kratku crnu kosu, stalno nosi naušnice, velike, raznobojne. Oblači se sportski, završila je srednju ekonomsku, kafić u kojem radi joj je od strica. Izgleda prosječno, nije moj tip, ali nije ružna. Sjedim nasuprot nje i promatram je. Ona nema posla, pere neke čaše tek reda radi, i pjevuši neku stranu pjesmu, nikad čuo.
- Dosadno ti je doma, a? – pita. Ja samo klimnem, gledam joj u bokove.
- Šta si nešto zamišljen. Nekako si mi tih u zadnje vrijeme, šta je bilo? – pita. Ja slegnem ramenima. Što joj reći.
- Tako – eto to.
- Nisi ti neko društvo, znaš. Jučer sam ti vidjela onog frenda, kako se zove, Zloju.
- Što s njim? – pitam.
- Pa, ništa. Kažem da sam ga vidjela. Bila sam u gradu, on više ne dolazi do tebe?
- Ne.
- Posvađali ste se?
- Tako nekako.
- Aha… - zaključi. Mislio sam da će pitati zašto, ali ona nije jedna od tih cura. To mi je laknulo. Ne volim pričati o toj svađi sa Zlojom. Pjesma s radija je završila i ona je krenula promjeniti stanicu. Mogao sam dobro promotriti njenu guzu. Ne znam zašto, ali nekako mi se to činila odlična prilika da je pitam želi li se jebati sa mnom. I pitao sam.
- Želiš li se jebat’ sa mnom?
Ona se okrenula, pomalo je iznenađena. Radio šušti, gleda me ravno u oči.
- Rado, ali nisi moj tip – izgovori to tek tako i nastavi prati čaše. Gledao sam je još neko vrijeme. Šteta. Ustanem, ostavim 6 kuna i krenem prema izlazu.
- Ej, nema ljutnje? – dovikne.
- Ne, sve je OK – kažem i izađem. Ništa, znači nju jebat’ neću. Krećem ulicom prema zgradi. Nije baš neka ponuda na cesti, par baba, jedna cura. Nije zgodna. Ne znam otkud odjednom ovakav seksualni naboj. Možda ozdavljujem. Ma, trebao bi se obrijati, ići po gradu, poslati par poruka mogućim curama. Nisam ja ružan dečko. Mršav sam, nekad sam imao mišiće, crna kosa, crne oči… Ne znam, ova gripa me potpuno ubila. Trebam nešto napraviti sa sobom. Ulazim u zgradu, lift, ključevi, stan, soba, tuš. Oblačim svoje sretne traperice i crnu košulju, dobro mi stoji. Idem malo šetati. Šetnja me opušta. Ponekad. Šetam tom svojom ulicom, kao da hoću pokazati ljudima da imam posla. Kao, negdje žurim. Vraga. Nemam što radit’. Dolazim ispred dućana. Zagledam se u izlog. Zgodne hlače. Možda bi ih mogo kupit. Imam nešto sitno love, nisu skupe. Ulazim, a kad ono prodavačica...
ODLUČITE VI!
|
- 23:47 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
OBAVIJEST
Imao sam nekih problema s prethodnim blogom, pa nastavljam na ovoj adresi...
|
- 23:44 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
